Poput Turaka Seldžuka, čija je provala na Bliski istok uzrokovala križarske ratove, Osmanlije su bili obraćenici na islam i potomci ljudi, koji su govorili turski iz srednje Azije. A sama riječ "Osmanlija" je naziv izveden iz imena Osman-turskoga vođe, čiji je veliki uspjeh "borca za vjeru" privukao ratnike u njegovu kneževinu. Njegov nasljednik Orhan (1326.-1362.) doslovno je protjerao Bizantince iz Male Azije i zauzevši Hadrijanopol (danas Edirne) stekao europsko uporište, iz kojeg je Murat I.mogao prodrijeti na Balkan i ondje poraziti Srbe,Bugare, Bosance i Crnogorce na Kosovu 1389. Bajazid I. (1389.-1402.) učvrstio je osmanlijsko uporište u Anatoliji (današnja Turska), preuzeo naslov sultana, i tako svoju dinastiju pretvorio u carstvo. On je dva puta pokušao osvojiti Konstantinopol, ali su ga odvratili prepadi Timur Lenka, koji ga je porazio kod Ankare 1402.g.
Borbe za prijestolje vodile su se osmanlijskim zemljama 20 godina,ali pod Muratom II (1421.-1451.) ponovno je počelo teritorijalno širenje.No, unatoč tome,brzo se odustalo od osvajanja Konstantinopola, ali granica s Ugarskom na Dunavu je ostala zaštićena. Mehmed II (1451.-1481.), došao je na prijestolje sa 19 godina, i od početka je imao čvrstu i nepokolebljivu namjeru osvojiti Konstantinopol, i od njega napraviti sjedište carstva, koji će istovremeno biti i europsko i azijsko. I tako su 2.travnja 1453.g, iako je grad bio jako dobro utvrđen, stanovnici zaprepašteno promatrali pojavu prvih jedinica opsadne osmanlijske vojske. Bila je to četa od 80 000 ljudi na čelu sa samim sultanom Mehmedom II. Iako je grad bio odlično zaštićen, njegovi branitelji su imali vrlo slabo topništvo, dok su s druge strane Osmanlije imali 70 teških topova.
Sa topničkim napadom su počeli 6.travnja i pokušali ispuniti jarak, srušiti zidine i razbiti lančanu zapreku. Napadači su zauzeli i dva manja vanjska uporišta i utvrđeni otok u Mramornome moru. Sve to je ubrzo bilo uništeno, a njihovi branitelji nabijeni na kolac. Dana 11.travnja ponovno je započelo još jedno žestoko bombardiranje zidina na kopnu, a u noći 18.travnja sultan je naredio napad na utvrdu kod Mesoteichiona, koja se protezala preko rijeke Lycus na Zlatnom rogu. Tu je bio utaboren bizantski car Konstantin XI, zajedno sa svojim najboljim grčkim jedinicama. Nakon četiri sata napad je bio prekinut. Ne uspjevši razbiti ni jednu lančanu zapreku, sultan je odvukao njezino braniteljsko krilo, sjajnim strateškim potezom . Dana 22.travnja velika je borbena jedinica izvukla više od 70 brodova na kopno, kako bi se približili Zlatnom rogu. Gradski su branitelji užasnuto gledali kako se flota usidrava u njihovo sidrište. U međuvremenu su se nastavili neprekidni napadi na gradske zidine, a zalihe hrane su se opasno počele smanjivati. Nakon nekog vremena, među braniteljima se počela širiti pomutnja, kada su zidine na nekoliko mjesta bile osvojene na juriš, a sam car Konstantin je krenuo u napad i nikada više nije bio viđen, iako je glava, navodno njegova, poslije darovana sultanu, nabijena na kolac i pronesena područjem kojim je vladao.I tako je u podne sultan, pobjedonosno ušavši u grad, konačno ostvario svoju životnu želju. Mehmed je na početku odlučio ponovno naseliti i urediti grad, koji bi postao žarište njegova carstva. Nakon 25 godina u gradu je živjelo oko 70 000 ljudi, a do kraja vladavine Sulejmana II, pola stoljeća kasnije, stanovništvo je poraslo na više od pola milijuna. Pad Konstantinopola 1453.g , Europljani označavaju kao rođenje Istanbula.
Osmanlijska je vlast pak dosegla vrhunac pod vodstvom Sulejmana II (1520.-1566.), koji je svojim podanicima poznat kao Kanuni ,"Zakonodavac", a Europljani ga znaju kao "Veličanstveni". Osvajanjem Rodosa,od Osmanlija je načinio glavnu pomorsku silu, a slomivši Mađare kod Mohača (1526.), opkolio je Beč 1529. Njegova dva neuspješna pokušaja da zauzme Beč, pokazala su da je teško voditi daleke borbe, šta je konačno odredilo granice carstva. Prema jednom veleposlaniku na dvoru Sulejmana, tajna je osmanlijskog vojnog uspjeha ležala u smjelosti i hrabrosti ljudi, koji su pljačkali da bi se prehranili, naoružavali se neprijateljskim oružjem i bili spremni pokazati odanost sultanu. No, politička se intriga na osmanlijskom dvoru najviše vodila u haremu, gdje su ambiciozne žene neprestano spletkarile, kako bi svoje potomke postavile na prijestolje. A budući da nije bilo pravila prema kojem najstariji sin nasljeđuje prijestolje, nasljednik kojega je sam sultan izabrao, obično je osigurao taj položaj, naređujući ubojstva sve suparničke braće i polubraće. Oni bi bili zadavljeni užetom, da se izbjegne neugodnost prolivanja bratske krvi.
Sultanova miljenica i jedina žena koju je oženio prema šerijatskom zakonu bila je Oleksandra Anastasija Lisovska (1506.-1558.).poznatija kao Sultanija Hurem. Ona je također bila i jedina žena koju je sultan oslobodio od ropstva. Također je bila poznata i kao Rokselana. Ostala je zapamćena u povijesti po svojim utjecajima na socijalnu, kulturnu i vanjsku politiku, što je bilo dotad neviđeno za jednu ženu uopće. Nju je zapravo Sulejmanu iz zahvalnosti poklonio Ibrahim-najbliži sultanov prijatelj, i tako sultanu promijenio život, jer je u živahnoj i nasmijanoj Hurem počeo gledati svoju životnu suputnicu. Tako je Sulejman počeo zanemarivati svoju dotadašnju suprugu Mahidevran, s kojom je dobio četvero djece, ali je samo sin Mustafa ostao živ. Sa Hurem je dobio petero djece : Mehmet (1521 — 1543), Mihrimah (1522 — 1578), Selim (1524. — 1574), Bajazit (1525 — 1561) i Džihangir (1531 — 1553).
U nekim dokumentima onog doba, zabilježeno je da je Hurem bila svima mrska, kako u haremu i carskoj palači, tako i među stanovnicima prijestolnice. Zamjerali su joj prevelik utjecaj na sultana, te tvrdili da ga je začarala, davala mu svakojake ljubavne napitke i da mu nameće autoritet. Nema pouzdanih podataka o odnosu između nje i majke sultanije, ali se na temelju nekih zapisa da naslutiti, da joj Hafsa nije bila sklona, ali isto tako ni dovoljno moćna da je ukloni iz života svoga sina. Kada je majka sultanija umrla, Hurem je imala potpuno otvoren put da postigne svoj cilj: apsolutnu dominaciju nad sultanom i Carstvom. Svi su sinovi osim Selima, koji je naslijedio tron, ali i bio poznat kao okorjeli pijanica, te osjetljivog Džihangira, poginuli u borbi za Sulejmanov tron. Kada je Hurem umrla, čini se od neke vodene bolesti, kažu da se Sulejmanu ugasila sva radost života.
Sulejman je osim što je bio jako privržen svojoj sultaniji Hurem, imao još jednog miljenika. On je bio Ibrahim-paša, sin siromašnog ribara iz grčkog mjesta Parga, na Jonskom moru, koji je prvotno imao službu sokolara, da bi kasnije postao sultanov najbolji prijatelj, koji ga je s vremenom proglasio svojim velikim vezirom, i tako postigao najviše položaje u osmanskoj državi. Sulejman je Ibrahima po jednoj legendi, primjetio dok je šetao gradom kao namjesnik u Manisi. Ibrahim je naime bio na ulici i tako lijepo svirao violinu, da ga je Sulejman ubrzo nakon toga uzeo u službu i polako gradio prijateljstvo s njim. Tako je saznao da je Ibrahim bio otet iz svog rodnog mjesta, gdje ga je kasnije na tržnici roblja kupila neka bogata udovica, koja mu je pružila dom i najbolje obrazovanje. Ibrahim je naime savladao mnogo dijela grčkih filozofa, arapskih astronoma, liječnika i vrsnih matematičara. Također je govorio perzijski, grčki,talijanski i srpski jezik. I uz sve to je bio vrlo talentiran glazbenik, koji je izvrsno svirao violinu. I tako je Ibrahim od glavnog sultanovog sokolara stigao do položaja velikog vezira, a uskoro je svoje veze sa carskom obitelji učvrstio vjenčanjem sa Sulejmanovom sestrom, sultanijom Hatidže 1523. godine. No, njegov život će zaista neslavno završiti. Naime, sa visokim položajem je polako počela rasti i Ibrahimova ambicija, pa se Sulejman opravdano počeo bojati za svoj položaj na tronu, a budući su Hurem i Ibrahim bili u ljutom neprijateljstvu, sultanija je ovdje vidjela izvrsnu priliku da ga se riješi, tako što je još više poticala sultana da preispita stvarne namjere svog najboljeg prijatelja. I tako je na temelju nekih zapisa, koji potvrđuju Ibrahimove velike ambicije, sultan Sulejman dao smaknuti svoga najboljeg prijatelja. No, nigdje nisu pronađeni zapisi, u kojima bi se moglo dokazati da je sultanija Hurem zaista imala svoje prste u svemu tome.
I tako je sultanu ostala jedina najbolja prijateljica i životna družica koju je obožavao, i koja si je još jače učvrstila položaj sa Ibrahimovim smaknućem.